PIŠE: MILICA KRALj
Očajna zbog neuzvraćene ljubavi skočila je sa Leukade, stijene sa koje su najteži osuđenici bacani u more. Naglim skokom prekinula je ljubavne muke.
Sapfino ime podareno je nazivu za safizam, istopolnu žensku ljubav. Takvim legendama na ruku su išle i žarke ljubavne izjave, putenost, privlačnost i požuda koja u njenim stihovima prate djevojačka imena koja današnjem čitaocu liče na najljepšu uspomenu iz davnine.
Antička pjesnikinja Sapafo pjevala je o apsolutnoj savršenoj ljubavi savršenim versom. Osjećanje i poimanje ljubavnog zanosa ostvarilo je u njenim stihovima kosmički princip vjenčavanja tijela i duše, uzvisivanje čiste tjelesnosti i potpunog sudjelovanja u radosti podavanja, znak jednakosti između krvi i strasti i apolonijskog shvatanja pjesništva.
Kada se u Staroj Grčkoj govorilo „pjesnik” i „pjesnikinja” znalo se da su to samo Homer i Sapfo, nije bilo potrebno da se kazuju i njihova imena.
Horacije je u svojim lirskim pjesmama zapisao: „I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad/Anakreontova lira/izbrisalo vrijeme nije./ Još uvijek žar i ljubav naša srca dira,/ što ih s pjesmama/eoljanka, djevojka Sapfo,/povjerila zvucima harfe”.
Platon je u njoj vidio desetu Muzu, zbog stihova tako blistavih da zaslužuju n veću pohvalu života protkanog poezijom: „Pričaju neki da devet postoji Muza; /Koliko griješe-/ Zar Lezbljanka Sapfo nije deseta Muza?!”
Alkej, pjesnik melike, naziva je svetom, Plutarh čednom, a govornik Demetrije božanskom.
Legendom o Sapfi, sestri noćnici – očarani su i savremeni pjesnici; Šarl Bodler je napisao poemu Lezbos: „Šta nas se tiče zakon, šta krivo a šta pravo?/Vaša je vjera sveta kao i svaka druga,/djevice srca čista, ostrvlja ovog slavo,/ a ljubav se i Paklu i Nebesima ruga!(...)Muževne Sapfe, žene i pjesnikinje strasne, /ljepše i od Venere mutnim bljedilom puti!/ – Ustuknu oko plavo pred okom koje gasne/u maglenome krugu tkanom od patnji ljutih/...
Bajron o njoj ima nekoliko stihova u djelu „Čajld Harold”: I napred viđen brijeg, nezaboravan,/ljubavnika pribježište i lezbijke grob./Crna Sapfo! Zar stihovi besmrtni ne mogoše da sačuvaju/te grudi napojene tako besmrtnom vatrom?”; dok Odisej Elitis, grčki pjesnik, piše sledeće: „Takvo biće, istovremeno osjetljivo i hrabro, ne dolazi često na svijet. Mala, crna djevojka koja je dokazala da je jednako sposobna da zarobi ružin cvijet, izvede poj slavuja i kaže „volim te” tako da se trone svijet”.
Na nju su se ugledali potonji helenistički i rimski liričari. Svojom poezijom vršila je i uticaj i na kasnije evropske pjesnike. Sapfi se pripisuju devet knjiga pjesama koje se dijele na ljubavne, himne i epitalamije, od čega su sačuvane samo dvije pjesme cijele i veći broj fragmenata. Epitalamije su pjesme koje su se pjevale pred ložnicom mladenaca i predstavljaju obradu narodnih svadbenih pjesama kojima se slavila tjelesna ljubav.
Sapfina ljubavna poezija je prisna, topla, sanjarska, erotska, u njoj iznosi lična i oššta, vesela i sjetna osjećanja, dok u himnama slavi muze, Harite (lijepe i sjajne boginje draži, miline i ljupkosti) i Afroditu, čiji je kult bio posebno cijenjen na Lezbu. Osim toga, Sapfo opjeva i mitske ljubavi između Heraklea (najvećeg nacionalnog grčkog junaka, sina Zevsovog) i Tebe (Prometejeva kći), Tezeja (Egejev sin koji silazi u dolje svjetove) i nesretne Arijadne. Pjevajući o ženskoj ljubavi, o ženskom čežnjivom biću bez granica u dosezanju ljubavnih užitaka i ljubavne sreće Sapfo je u dobu u kom je pisala, započela borbu za izjednačavanjem muškog i ženskog pola u ljubavi, slaveći veličanstveni zanos erosa, a iznad svega težeći za kultom savršene ljepote u lirskom iskazu. Po njoj se strofa od tri jedanaesterca i završnog adonija (zadnjeg stiha koji se sastoji od daktila i troheja) naziva Sapfina strofa. Sapfi se pripisuje i izum miksolidijske ljestvice. Plutarh o tome kaže: „Aristoken kaže da je miksolidijksu skalu prva pronašla Sapfa, a da su je od nje naučili tragičari”.
I kao u preciznom matematičkoj nejednačini: naspram neostvarivog ličnog ljubavnog sna našao se zamani vrh Leukade, skokom u ponor ukrstivši u tom beskrajnom padajućem uzletu u ništa pjesničku i ljubavnu besmrtnost.
Putujući Heladom poslije njene smrti epigramatičar Tulije Laurea naišao je na Sapfinu statueu i napisao ovaj epigram: „Stranče, koji prolaziš pored ovog eolskog groba, ne reci umrla da sam ja, mitilenska pjesniknja. Statuu ovu ljudske stvoriše ruke; smrtnika djela k`o što je ovo, u zaborav brzo ti padnu.
Ljubimicom Muza, ako me smatraš, mene što svako božanstvo u Devetku moju posadi cijvet. Bit će ti vidno da sjene izbjegoh Hada i da će lirkinju Sapfu spominjati svako”.
(Nastaviće se)